Neočekivan nastavak predgovora s jučerašnjeg otvorenja izložbe T. Zovka "Globalna silikonizacija"

"Da ne bih svoju impresiju izražavala kopirajući prethodni predgovor pokušat ću dati jedan drugi vid istog. Zapravo ću vam otkriti još nešto što se iza ovog naoko crnila skriva jer, kako kaže Tomislav Budak: „nove, predivne i pozitivne stvari uvijek se rađaju iz crnila i gomile prljavštine….“ Sjetite se svih kvalitetnih promjena u svom životu, pa i van njega.

A ovi radovi što izravno, grubo i surovo kritiziraju stanje današnjeg društva ipak nisu samo snažni odjeci u praznom prostoru nakon čega ćemo ići svatko svojim putem kao da se ništa nije dogodilo - već u sebi nose živu klicu promjene. Na pragu smo novog doba, kažu „Zlatnog doba“ i naravno da tome treba utrti put jer se promjene neće same od sebe dogoditi… na trenutnu situaciju crnila i dehumanizacije društva treba reagirati, i to radikalno/progresivno...ali pitanje je: kako pristupiti išto pojedinac može uopće učiniti u tom smjeru? Pa ako samo razmislimo o doslovnoj poruci ovih radova i uključimo ju u svakodnevni život koji nas okružuje silnim najlonom i plastikom sve će nam biti jasno. Prava bolest društva jest lijenost a ne (samo) svijest..

Sama upotreba silikona u ovim radovima za mene ima zanimljive konotacije…i to ne samo negativne. Naime silikon je sam po sebi nekako mekan, fluidan, podatan…povezujem ga neminovno s drugim licem cijele priče. Nećete vjerovati - ali ja tu vidim čak i nježnost. Da, dobro ste čuli. Simbolički gledano,Iza te silne agresivne i napadne „šminke“, i koliko god je riječ o umjetnom materijalu - ipak radovi skrivaju jedan lirski moment. Govore vrlo emotivno,subjektivno, duboko i potpuno neposredno baš kao i neka najljepša lirska pjesma koje se možete sjetiti. Govore o snažnoj moći vizualizacije, slikovitosti i ekspresivnosti autora, i ne samo njega. Tu vidimo ono što možda naoko nije vidljivo i ne biste nikad mogli prepoznati – ljudskost. Zarobljenu ljudskost koja traži svoj spas. Svi smo mi samo ljudi koji griješimo i koji imamo priliku iz grešaka učiti. U potpuno paradoksalnom kontekstu i grčevitoj borbi slutimo da će čovjek naći svoju pukotinu ka svjetlu.. To je tek nit koja obećava. Naznaka nečeg lijepog, pozitivnog što čovjek može roditi iz sebe unatoč stramputici kojom ide. Rekla bih da je ovo zapravo izložba ogledala. Ogledala nas samih spram sebe samih i spram svijeta. I sve je stvar kako ćemo na njih reagirati, tj. hoćemo li zabiti glavu u pijesak, hoćemo li se naljutiti na istinu. Hoćemo li dopustiti da nas bilo kako dirnu, i hoće li nas ponukati na reakciju. Akciju. Ako gledamo samo vanjštinu – progutat će nas - I dobro pazite, jer dok vi gledate u bezdan – bezdan bulji u vas. Dok se borite s čudovištem, pazite da i sami ne postanete ....čudovište!"

Napisala i iznijela: Lidija Saftić

Neočekivan nastavak predgovora s jučerašnjeg otvorenja izložbe T. Zovka "Globalna silikonizacija"

IZDVOJENE VIJESTI